porodica
Brak i porodica,  Lifestyle,  Saveti

Porodica kao stub društva i države!

Porodica – Osvrt na nedavne događaje

Porodica – verovali ili ne, kada sam radila istraživanje ključnih reči za ovaj tekst došla sam do zabrinjavajućih podataka. 

Naime, reč porodica u pretraživačima se skoro i ne koristi. 

Hm, recimo neka tamo starleta ima veći reach od porodice. 

Da zanemarimo sve ono o čemu danima svi mi razmišljamo još od 3.05.2023., ovaj podatak me je zaista potresao. 

Ne znam da li ste svesni, jer mi se sve više čini da niste, mi živimo u Srbiji. 

Zemlji koja je vekovima postojala dok za Ameriku još niko čuo nije. 

Zemlji koja je kada je cela Evropa bila u kulturnom mraku, zasijala poput zvezde. 

Znate li da je procvat naše umetnosti i pismenosti bio onda kada je u Zapadnim zemljama vladao kulturološki mrak?

Gde smo se to pogubili, ko nas je to ubedio da su neke stvari normalne kada nisu? 

Danima mi se jedno pitanje mota po glavi, verovatno i većini vama osvešćenim: 

Kud plovi ovaj brod? Ima li porodica u Srbiji budućnost?

Gde smo to krenuli, ako ne u sopstvenu propast i beznađe. 

Tragedija koja nas je zadesila pre samo malo više od 20 dana sve se manje spominje. 

I svakog dana maši se suština, a to je uloga porodice u društvu. 

Svi se pravimo da smo nastavili sa svojim životima i malo onih buntovnika koje jecaj drugih i dalje žulja luta okolo poput guske u magli. 

Zašto nam je uvek potreban ovan predvodnik? 

Da li smo potpuno omašili ključne stvari koje smo nažalost mogli da naučimo iz ovog crnila koje nas je snašlo kako bismo za našu decu sačekali jutro?

Da, čini mi se da mašimo poentu, mašimo uzrok i kao i uvek govorimo samo o posledicama. 

Porodica, šta to beše? 

Zaboravili smo osnove, pa nije ni čudo što tumaramo, kad nemamo sigurnu luku da privežemo ovaj svoj skoro potonuli brod. 

Nemojte se zavaravati da smo do ove tragedije došli preko noći. 

Godinama unazad mi srljamo u sopstvenu propast, trčimo kod raznih vračara, lajf koučeva, yoga majstora pa i sumnjivih psihoterapeuta ne bi li pronašli smisao života. 

Nismo ni svesni kako smo ga se lako odrekli sami. 

Džaba sada i para i saveta kad smo svoje korenje posekli. 

Treba ih nežnošću i ljubavlju zalivati ne bi li se oporavili. 

Porodica Adams

Ovaj podnaslov stavljen je bezveze, jer se taj pojam traži na pretraživaču. 

Znate koje su ključne reči na temu porodice najaktuelnije u Srbiji?

  • porodica serija
  • britanska kraljevska porodica
  • porodica špicer
  • dragan j vućićević porodica  biografija

Shvatate li sad o čemu vam pričam?

Porodica ne postoji kao institucija više u našem svetu ljudi, probudite se. 

Skinite te bezumne osmehe i lažne atribute sa svojih tela, niste srećni!

Verujte mi oslobađanje od tog tereta doneće vam preporod i vama i društvu. 

Bilo bi zaista nezrelo i neodgovorno da krivimo nekog drugog. 

Da krivimo sistem, državu ili vlast. 

Mi smo njihov sistem oberučke prihvatili, nismo se borili. 

Lakše nam je bilo da prihvatimo laž i ubedimo sebe da je neko drugi kriv nego da se borimo za istinu. 

reality vs porodica

Reality vs porodica

Reality programi nam kvare decu? 

Ne kažem da nije tako, ali ljudi kod vas je daljinski. 

Niko te ne primorava da to gledaš niti da puštaš svojoj deci i komentarišeš kako je neka tamo starleta radila ne znam ni ja šta danas sa ovim sutra sa onim. 

Ti se na njenom nemoralu lečiš. 

Lakše ti je kad okriviš nekog drugog i onda time pravdaš svoj odlazak na trač partiju ili u kladionicu. 

Mnogo je tu promašaja. 

Mnogo smo zaglibili duboko i bojim se da je ovo poslednji momenat da se osvestimo i vratimo sebi. 

Vratimo korenima te počnemo iz početka da gradimo svet za našu decu. 

Jer ovo ludilo koje im ostavljamo oni nisu zaslužili. 

Porodica nekad i sad

Zašto smo nekada bili kulturniji, smerniji, bolji ljudi nego danas? 

Porodica je bila svetinja. 

Ona je mala crkva koja stvara i odgaja nove ljude za novi svet. 

Kako to da smo od jednog naroda zbog kog i dan danas zvone zvona Notr Dama došli do naroda gde nam dete ubija decu?

Nemojte mi molim vas spominjati generacije koje su nas očuvale, jer to nema smisla!

I te generacije totalno su promašene baš kao i ova sad. 

Odrastali smo u vreme devedesetih i sve to je ostavilo traga na nekima manje na nekima više. 

Naši roditelji nisu bili sjajni uzori na koje mi sad treba da se ugledamo i vaspitavamo svoju decu prema njima, čast izuzecima. 

Oni su jedna od prvih generacija sa ispranim mozgovima. 

To što tebi mama i tata nikad nisu govorili Volim te, jer se to podrazumevalo, ne znači da su oni znali išta o roditeljstvu. 

Iz mnogih primera oko sebe jasno mi je koliko su upravo te generacije bile sebične i koliko je samoljublje i gordost tu uzela maha. 

Ja se zaista izvinjavam onoj nekolicini slobodoumnih roditelja tih generacija koje su svoju decu rađale iz ljubavi, a ne iz potrebe. 

Znate, sigurno ste više puta u svom životu od tih generacija čuli za “savet” rodi decu da ima ko da te gleda. 

Jel vi uopšte možete da shvatite koliko je to egocentrično. 

I šta sad, te generacije napravile su nas današnje roditelje. 

Mi iz lične frustracije i nedostatka iz detinjstva preterujemo u vaspitavanju svoje dece. 

Ili na njih ne obraćamo pažnju jer pobogu danas imaju toliko spravica koje im popunjavaju vreme, a mi moramo da ih zaradimo ili preterujemo sa brigom o njima. 

Odosmo u ekstreme u svakom slučaju. 

I izgubismo smisao zvanu porodica.

Porodica – Šta sada?

I onda se desi ono što se desilo 03. maja u Beogradu. 

Moramo priznati da nemamo pojma šta radimo i gde to žurimo, da bismo mogli da otvorimo oči i krenemo na površinu. 

Svesna sam da ću nakon ovog teksta dobiti razne komentare, ali to nije moj problem. Volela bih da čujem šta drugi misle o ovoj  temi. 

Znate istina je uvek bolna, ali isceljujuća. 

Pročitala sam pismo majke jedne od žrtava i u potpunosti sam je razumela. 

Nemojte lagati, nemojte se zavaravati u nadi da će vam biti bolje ako zažmurite. 

Niko nije bio maltretiran, već su roditelji propustili priliku da spasu svoje i tuđu decu, bežeći od istine. 

Anksioznost – bolest novog doba, klik na link da pročitate više.

Ima li svetla na kraju tunela?

Svetlo se odavno ni ne nazire. 

Nažalost, većina je prihvatila da živi u sopstvenim lažima te se iz tog sna ne da probuditi. 

Buđenje će biti bolno, to je ono od čega svi bežimo. 

Često srećem roditelje čija deca recimo svakodnevno maltretiraju drugu decu.

Znate šta oni govore još od prvih koraka deteta?

On/a je nemiran/a, živo dete. 

Kad to dete malo poraste, onda baš njega svi mrze i lažu da je on gurnuo, udario, gađao itd. 

Nama su naša deca najbolja to stoji, ali ljudi nemojte svoju nemoć lečiti na svom detetu uzgajajući svesno nasilnika. 

Da je taj roditelj već u prvim danima kada je njegovo dete šutnulo druga ili mu otelo igračku nastupio kao roditelj bez sujete to dete ne bi kasnije postalo nasilnik. 

Uloga roditelja u porodici

Nisu deca kriva mi smo. 

Zaboravili smo šta je važno. Pa ni njih nismo umeli da naučimo!

Svi mogući stručnjaci saglasni su da na razvoj deteta i njegove ličnosti najviše uticaja ima njegova porodica, njegovo okruženje. 

U početku oni prepisuju sve od nas. 

A gde smo mi tu. 

Da li smo im stvarno stavili do znanja da je porodica mesto puno ljubavi i podrške. 

Da li smo između svojih manikira, pedikira, kafenisanja i razvoda imali vremena da dete naučimo šta je porodica. 

Očigledno je da nismo. 

M i i dalje čekamo da nam neko drugi reši probleme i da nadu da se ovakav užas neće dogoditi i našoj deci. 

Ne zavaravajte se. 

Pandorina kutija je otvorena, samo mi možemo da je zatvorimo i bacimo što dalje.

roditelji

Kako da porodica bude naš spas?

Mi smo napredne generacije. Sve znamo, a ništa ne znamo. 

Puna su nam usta nas samih, srca puna mraka i sujete. 

Danas je Spasovdan i slava našeg belog grada. 

Hajde makar na trenutak stanite i neka se svako zagleda u sebe samo na trenutak. 

Ljudi niste srećni iako naizgled sve imate. 

Zaboravili ste koju svetinju treba da branite. 

I niste samo vi krivi. 

Sistemski nas upropašćavaju ideologijama koje samo njihovim džepovima i mračnim ciljevima odgovaraju. 

Mi generacijama prihvatamo sve što je njima u interesu. 

Volite sebe!

Ovu frazu svakodnevno možete čuti ili pročitati. Naravno da je važno da volite sebe da biste voleli druge, ali čemu tako agresivan narativ

Da biste voljenjem sebe po svaku cenu zaboravili da volite druge. 

Znate istinska sreća je kada voliš druge. 

Nema šanse da ćeš zaista biti srećan i ispunjen samo ljubavlju prema sebi. 

Kada dajemo, daje nam se. 

Kada volimo bićemo voljeni. 

Kada se žrtvujemo za druge, dobićemo darove ljubavi. 

To je porodica i tome ona treba da nas nauči. 

Nema stalnih svađa oca i majke ko je koga više ponizio ili povredio, nema razvoda, nema netolerancije, nema mržnje i rata među supružnicima. 

Ljubav. 

Svima je lepa na početku i svima je dobro dok je lepa. 

Šta se desi kad ljubav zahteva žrtvu? 

Većina se povlači i više mu ljubav nije lepa, nije prava, nije dovoljna. 

Samoživi smo. 

Puna su nam usta ljubavi, a da pojma nemamo šta je ona. 

Razvoda je više nego brakova na godišnjem nivou. 

Sluđene i rastrzane dece sve je više i onda nama stalno nešto nije jasno. 

Mi tražimo nekog krivca. 

Izgubili smo sramotu, izgubili dostojanstvo i od svega što imamo ego nam je najveći. 

Onda se kao osećamo povređenim i ranjenim pa rane lečimo u kafani ili kladži ne misleći o tome gde su nam deca i ko će njihove rane da izleči. 

Iako ne kukaju po ceo dan kao mi, i oni imaju osećanja i milion pitanja bez odgvora u svojim glavama. 

Srodna duša i prava ljubav  – saznajte više klikom na link. 

Da li je razvod uvek pravo rešenje?

Nisam stava da neko mora po svaku cenu zbog dece ostati u lošem braku. 

Naročito, ako u tom braku ima i nasilja. 

Tada je razvod zaista najbolje rešenje za celu porodicu

No, nekada treba malo više poraditi na razumevanju, na strpljenju i sopstvenoj žrtvi. 

Svi mi imamo neka uverenja i očekivanja, koja u stvarnom životu nisu ostvariva. 

Ne možete očekivati da će vas neko zauvek voleti jer ste vi sami sebi savršeni. 

Imate vi toliko mana, svako od nas, ali je teško da ih sa ružičastim naočarima na očima vidimo. 

Hajde da pokušamo da se jedan prema drugom ponašamo onako kako bismo želeli da se prema nama ophodi. 

Hajde da kada vidimo da je druga strana ljuta pokušamo da ugasimo taj plamen, a ne da ga raspirujemo. 

Stub jedne porodice u mnogim religijama i učenjima nisu roditelji i deca. 

Već odnos majke i oca. 

Vi ste jedna mašina svi zajedno. Mašina zvana porodica.

Tu mašinu pokrećete vi, a kada je ona pokvarena ništa ne ide. 

Deca upijaju ljubav koju im pružate, ali koju pružate i vi jedno drugom. 

Budite zahvalni koliko god to otrcano zvučalo. 

Čak iako pogrešite, ako deca imaju sigurnu luku u svojoj porodici i kome da se obrate sve će biti kako treba. 

Bila sam prestravljena kada mi se prva ćerkica rodila i danas sam. 

Nisam sigurna da li sve radim kako treba i da li će ona možda sutra trpeti posledice mojih odluka i nepromišljenih postupaka, ali sam sigurna da će umeti da voli. 

Znate, roditeljstvo je kažu najteži zadatak na svetu i svi smo ga zabrljali mnogo puta, ali ljudi smo. 

Ako smo iz grešaka svi zajedno nešto naučili dobro je. 

Ako zajedno rastemo, dobro je. 

Ako nam je ljubav jedina smernica dobro je. 

Samo nemojte mešati ljubav sa nekim drugim pojmovima. 

Mala crkva u Rumuniji za razvod braka i očuvanje porodice

Pre nekoliko godina čula sam ovu priču, za koju nisam sigurna da li je izmišljena ili stvarna, ali je svakako poučna. 

Tada je još nisam u potpunosti razumela. 

Danas, nadam se, shvatam suštinu. 

Naime, jedan par došao je u malu crkvu kod rumunskog sveštenika i zatražio razvod braka. 

Sveštenik ih je saslušao oboje, a onda im je rekao da će ih crkveno razvesti, ako mu ispune jednu želju. 

Trebalo je da provedu mesec dana sami u jednoj crkvenoj ćeliji sa jednim tanjirom, jednim priborom i jednim krevetom. 

Supružnici su bili očajni, ali su oboje jako želeli razvod braka. 

Odlučili su da pristanu na molbu sveštenika. 

Nakon mesec dana izašli su zagrljeni i zahvalili se na šansi da ponovo žive u svojoj ljubavi i pažnji koju jedan drugom pružaju. 

Okruženi smo danas svim i svačim. 

Imamo svega. 

Kada nemamo ništa osim osnovnih predmeta oko sebe tek onda vidimo ljubav koja nam se pruža i tek onda umemo i da je pružimo. 

porodična sreća

Šta to društvo i država mogu da učine za stabilnu porodicu?

Ovo pitanje namerno sam ostavila za kraj. 

Pre svega, bilo je potrebno da doprem do vas i vašeg stepena odgovornosti u svemu ovome. 

Da bismo zajedno mogli nešto da menjamo. 

Danima slušam predloge o rešavanju date situacije, o kobajagi uvođenju mera koje treba da imaju nekog smisla. 

Ipak, besmisao u koji su dovedeni roditelji, moraće država da reši. 

Mi nemamo vremena za svoju decu i to je svima jasno, ali niko se nije pozabavio pitanjem kako da to reši. 

Srbija je postala zemlja penzionera i to mora da vam bude jasno.

Budućnost države jasno je, nose naša deca. 

Uvažavam zaista sve starije generacije i smatram da je potrebno omogućiti im dostojanstveni život, ali ne na uštrb naše dece. 

Ne postoji zakon o porodici koji ima težinu. 

  • Zašto ne bismo recimo vaučere za letovanje delili porodicama sa decom, bez obzira na status?
  • Zašto ne bismo od jednog povećanja penzija uvećali majkama porodiljsko bolovanje? 
  • Zašto majke sa troje i više dece moraju ići na posao i zašto uopšte neko misli da je to izvodljivo?

Hajde da se borimo za prava roditelja i prava dece da svoje vreme provedu sa njima. 

Deci se non stop čitaju i govore nekakva njihova prava, a zanemarujemo njihovo najvažnije pravo – PRAVO DA ODRASTAJU PORED SVOJIH PRISUTNIH RODITELJA. 

Radno vreme od 9 do 17 h, kao i radni vikendi zaista više škode ovom društvu od pokvarenih sendviča koji će se deliti u petak. 

Dajte neka se neko dozove pameti i shvati da uskoro neće imati čime da vlada odnosno kojom zemljom, jer nama više ljudi umire i odlazi nego što se rađa. 

Pobogu, imate li pameti. 

Šta će vam fotelje kada ih koristite samo da biste iskrivili kičmu?

Briga i porodica ispred svega

Dajte prava roditeljima da budu sa svojom decom. 

Da idu na izlet sa decom.

Da putuju sa svojom decom, da makar jedan obrok dnevno pojedu u društvu svoje porodice. 

Nema para?

Preusmerite nebulozna finansiranja fudbalskih klubova i navijača na rešavanje porodičnih pitanja. 

Dajte subvencije porodicama bez krova da kupe svoje nekretnine i svoje porodično gnezdo. 

Znate, teško je i pored sve moje volje i ljubavi da svojoj deci pružim maksimum kada moram raditi za dvoje, čuvati ih za dvoje jer je suprug morao u tuđinu da bismo mi mogli da platimo kiriju?

Kako, kažite mi?

Moj radni dan je 24 časa, ja spavam 5 sati dnevno i to mi nije dovoljno. 

Nikom nije, čak ni onima koji uzimaju sve i svašta da bi održali tempo koji ste nam vi nametnuli. 

Znate, hteli smo da sačuvamo obraz i dostojanstvo pa nismo uzeli partijsku knjižicu niti dnevnicu za miting.

Zato radimo po dva posla, jurcamo od jutra do mraka i nemamo vremena da sa decom pogledamo film ili odemo u zoo vrt. 

Kad i dođe taj jedan slobodni dan u nama više nema volje za bilo kakvim odlaskom u porodičnu šetnju. 

Srce mi se cepa kada me dete po nekoliko puta dnevno pita: “mama da li si već jednom završila sa poslom da se malo igramo”? 

Znate koji je moj odgovor u većini sličajeva?

“Ne, mila, imam još ovoliko i onoliko”. 

Tuga, zar ne?

Kako onda deca koja non stop čekaju na nas mogu biti spremna na život?

Toliko bi toga još mogla reći, ali bojim se da je i ovo bilo previše. 

Sa velikom nadom da će se neko dozvati zdravom razumu napisala sam ovaj tekst. 

Sa nadom da moja i sva deca ovog sveta više neće morati da pitaju zašto je dete ubilo svoje drugare. 

Još jedna mala molba za sve one koji imaju bilo kakvog uticaja u školama. 

Pogledajte film Pay it Forward i pokrenite u svakoj školi u svakom razredu lanac dobrih dela. 

Ubeđena sam da će većina dece biti oduševljena. 

Vaša Draga Saveta!

Leave a Reply Одустани од одговора

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *